Osoba s pogledomMance – najbolji kantautor u podzemljuŠansonjer kojeg nema na naslovnim stranicamaRazgovarala: Tatjana Gromača
Čarobna šifra iza koje se krije naš najveći underground-šansonjer je 3M — Milan Manojlović Mance. Na njegovim koncertima uvijek je gužva i galama, publika pjeva u zboru s njim kao da je Balašević, a ne Manojlović. Kaseta Čovjek iz Katange koja je još 1996. izašla u izdanju Kekere Aquariuma zlatna je relikvija studentskih soba i neizostavni začin dobrih tuluma (kad se stvar malo stiša, negdje pred jutro). Dobra vijest vezana uz trostrukog M jest da će Čovjek iz Katange, zajedno s novim pjesmama, biti prije ljeta objavljena na dvostrukom CD-u.
Mancea vole i u Sarajevu, gdje ljudi zovu na radio i naručuju Rajku, ili po sarajevski — Đ enetu. Voli ga i Arsen Dedić. A on, Mance, glede & unatoč, isti je kao i prije. Možete ga vidjeti kako se klati gradom od Zvijezde do Črnomerca, visok, mršav, u tamnoplavoj toperici i tenisicama. Ponekad zastane i popriča s nekim poznatim, ako ima love navrati na kavu ili gemišt u Blato. Ne priča puno o sebi. Ne gnjavi s tim kolika je faca i kako je bio lud dok je bio mlad. Kad je u formi, odlično mu idu šale i vicevi. To nisu oni vicevi koje čujete u tramvaju kad se vraćate doma s posla. U njegovim vicevima nema ni Tuđmana ni Miloševića. Njegove šale su bolje jer se čine besmislenim, a ipak, na neku čudnu foru, imaju smisla. On ih proizvodi, direktno iz glave, na licu mjesta. Mogao bi biti nešto kao Dave Allen, samo da ga skuže oni s televizije. Dave, tj. Mance, stolac, stolić i čaša vode. I cigareta, dakako. Kupio bi valjda i sako za tu priliku.
A Manceove pjesme su nešto slično njegovim šalama. One zapravo i jesu mali skečevi ili krokiji. Nije to muzički nikakvo ludilo. Nema tu produkcije. Samo gitara (često raštimana, bez svih žica, uglavnom posuđena), ali osebujna zvuka, odsvirana sa srcem. Neobično topao glas koji malo pjeva, a malo kao da recitira. Mance pjeva o Rajki koja živi sa svojom mladom majkom pa su im baš došli lopovi, o tome kako noćas ništa nije jeo, o tramvaju broj dva i o javorovoj grani koja skriva tajnu staroga hrasta. Igra se riječima kako i pristoji pravom vicmaheru pokazujući apsurdnost i prazninu komunikacije svedene na konvenciju. Fini je to balans emocije i ironije, ranjivosti u kojoj se prepoznaje melodijska i melankoličarska srodnost s Nickom Drakeom ili lucidno rebelijanstvo ponekad usporedivo sa zvukom Billyja Braga, dok mu glas, opet ponekad, zvuči kao glas berača trske i konoplje.
Njegova muzička priča započela je još u doba novovalnih osamdesetih, kada je bio student likovne akademije. Svirao je po tulumima na kojima se znala zadesiti i Mira Furlan, koja mu je tada pjevala back vokale, a ponekad je i nastupala s njim. Nastupao je s legendarnim zagrebačkim bendom Cul-de-sac, surađivao je s Kugla glumištem, a može ga se vidjeti i u spotu Jean Jone grupe Sexa. Neko vrijeme radio je na školi kao profesor likovnog. Kaže da su klinci O.K. Darovit je slikar i crtač stripova, čije se slike mogu vidjeti u odličnom dokumentarcu koji je o njemu snimio Velimir Rodić. Stripove je izlagao u nekoliko navrata. Omiljena tehnika mu je tuš.
Sve ovo potrebno je reći jer sada slijedi isječak razgovora koji smo vodili na klupi kod Popove crkve, a iz njega vjerojatno nećete saznati ništa od ovoga, ali i općenito, s Manceom ništa nije zagarantirano.
Jesi li kao mali sanjao da ćeš se jednog dana popeti na stage?
— Mogu samo pričati o penjanju kao o rekreaciji. Penjanje na brege spada još u krapinsko zadovoljstvo. To je povezano sa mnom odmalena, jer sam ja negdje u sebi ostao mali, a samo tamo u sebi, uvijek se moglo penjati. Zapravo, htio sam reći: kao mali sam se pentrao, a to su mi branili, pa odatle moj bijes i revolt prema svima. Poslije sam se počeo više penjati, a manje pentrati, kao i svi odrasli. I onda mi je baš dobro došla ta penta, taj ventil koji se mora negdje ispustiti — stage. Opet sam nastavio s pentranjem, ovaj put na stage, kao što smo i rekli, prema uputama koje smo naveli na početku.
Odrastao si u Karlovcu. Čega se sjećaš iz Karlovca?
— Sjećam se dolaska u Zagreb.
Kako je nastao tvoj prvi bend?
— U to vrijeme počinjali su Haustori. Onda su moji frendovi s prve i druge godine faksa isto htjeli imati bend. Uglavnom, sve se svodilo na to da smo se našli i konstatirali da je glavno to kako se bend zove. Pet sati sjedili smo u bircu, pili i govorili imena, kak bi se bend trebao zvat.
Koja su to bila imena?
— Imena su bila razna; od kućnih potrepština do imena glavnih junaka knjiga engleske i finske literature. Bila su to svakakva imena, a takav je bio i sleng. Sve se izvrtalo. Manje smo svirali, a više izmišljali imena. Taj prvi bend održao je malo koncerata, više su to bili tulumi za prijatelje. Spomenuo bih od tih ljudi Darka Rundeka i Davora Slamniga, koji je u to vrijeme snimio svoju prvu ploču, a i nešto svirao s drugim bendovima.
Kad je bilo bolje u Zagrebu, sedamdesetih ili osamdesetih?
— Pitaš me za sedamdesete, a ja ti mogu pričati o osamdesetima. Pitaš me za osamdesete, a ja ti mogu pričati o sedamdesetima. Ljudi tako izbjegavaju '68, a pričaju o pedesetima. Neki koji pričaju o pedesetima opet se ne sjećaju šezdesetih koje su bile možda kao sedamdesete. Dočim se ja najbolje osjećam sad kad pušim cigaretu i pričam u diktafon, a to su devedesete. Po meni. Za nekoga, to su neke druge godine.
Što je zapravo tvoja muzika?
— To je zapravo špaga na kojoj se suši džemper, vesta i još nešto donjeg veša, dok jutarnji vjetar to sve suši. Onda se, oko dvanaest sati, sve to pokupi i pegla i pegla... Rad je peglanje, to je stara grčka poslovica, izuzev onih stvari koje se ne peglaju, jer, naravno, ima stvari koje se ne moraju peglati.
Koji su tvoji uzori u muzici, slikarstvu i stripu?
— Moj muzički uzor je Iggy Pop, a u slikarstvu Klimt i još mnogi drugi koji su njima bili uzori. U stripu, volim čitati stripove bogate crtežom i s nekom pričom, na primjer Taličnog Toma, Gastona. Francuski crtači su mi dragi jer su uklopili to nekak zajedno. Svoje crtanje s tim ne bi mogao poistovjetiti i pričati da je to neka vrsta stripa jer sam ja ipak bliži crtežu.
Publika voli pjevati tvoje pjesme. Zašto ih ti često razočaraš pa počneš pjevati neki sasvim drugi tekst, a ne onaj koji svi znaju?
— Čovjek snimi nešto na vrpcu i to postoji. Ja vjerojatno nisam studijski muzičar niti se smatram nekim muzičarem, glazbenikom, kak se to veli. To ti je kao, kako kažu stari Filipinci iz Manile, grana koja je otkinuta od stabla, ali se zapetljala u krošnju i ostala tamo.
Kao čovjek koji nešto kreira na stageu, jako malo razmišljam o tome što izvodim. To dakle nije predstava, u kojoj ljudi imaju režisera i znaju kako to treba izgledati i funkcionirati. Kod mene je otprilike poenta da je to energija.
Što misliš o svojim obožavateljima? Ima ih dosta.
— Trudim se i ja obožavati druge. Zašto ja ne bih mogao obožavati? Pogotovo volim te male statuice, glinene i dva tri oltarića u kupaonici i sve to...
Što te najviše inspirira?
— Mene najviše inspirira neiskrenost, nematerijalizam i negodovštine. Ponekad inspiraciju nađem. Ponekad je nađem u, ponekad je nađem na. Ne znam. Inspiracija je stvar trenutka, a zato što je stvar trenutka onda kod mene to automatski, u tom trenu proradi i u nekim izvedbama djeluje. Uostalom, ti znaš da je jako naporno automatski obraćati se, pogotovo većem dijelu publike, jer dolazi do momentary breakdowna. Više mi se sviđa momentary breakfast. To me inspirira: probuditi se, popiti bijelu kavu i onda otići u šetnju. Onda se već lakše diše.
Što najviše gledaš kad šećeš?
— Gledam pred sebe i mislim za sebe i ponekad promatram pse. Psi su se na neki način dogovorili biti s ljudima, ali svaki pas u sebi nosi nešto. Pas je, u biti, dobra životinja, tako da gledam više ono što je dobro, a manje ono što je zlo. Uvijek si kažem onu poslovicu iz Moslavine: »Neće grom u koprive!« Tako i onaj pas lutalica koji pokisne obično se negdje osuši i nađe neke ljubazne ljude koji ga nahrane pa izdrži. Čovjek je pas, ja sam pas.
Kad ćeš napraviti neke nove hitove?
— Zahvaljujem Klifu i Kornelu: imali smo neku intervenciju u studiju i ponavljali te intervale jednostavnih tonova uz bučno deranje. Taj tehnički studijski rad meni je nedostupan, jer da se želim baviti tim, morao bih se više potruditi. Ali ja sam ipak previše lijen čovjek, više se volim šetati, slušati ptičice, gledati pse koji lutaju.
Imaš ti uopće gitaru i u kojem je stanju?
— Imam gitaru koja ima drvenu kutiju i drveni vrat i nema ništa metalno na sebi. Uspio sam je svirati kao onaj japanski koto (japanski instrument, sliči psalteru, preuzet u sedmom stoljeću iz Kine — op. J.L.Z.) stezati žice na njoj i uglavnom sam proizvodio zvukove, nekakve, ali to nisam snimao, ni ništa. Međutim, trenutno ta gitara ima samo kutiju i vrat i miruje.
Koje marke odjeće nosiš?
— Odijelo čini čovjeka, a ujedno ga i ne čini, što bi rekao Igor Mandić, tako da bilo koje odijelo koje pristaje ne znači da brod mora dalje ploviti.
Koja ti je najomiljenija televizijska serija?
— Kapelski kresovi.
Zbog čega, s kojim se likom saživljuješ? S Prkanom?
— S Mrkanom.
Kako se osjećaš?
— Sad ću si pripaliti cigaretu, ali nemoj reći čitaocima koju cigaretu pušim jer bi me onda sigurno katranovali (zatrpali katranom iz cigareta), za kaznu što ne pušim njihove cigarete. A nekad su ljudi zamatali duhan u novine. Glavno je da ima čvrstoga duha, duhana i vjere u slobodu.
Što bi poručio publici? Mogu li se oni uopće ičemu nadati od tebe?
— Da se paze da se ne porežu na staklo i da ga bacaju u one zelene kante. A ako misle živjeti negdje izvan grada, onda neka jave doma da ih ne bi slučajno tražili po gradu, jer da su oni izvan grada. A i poručio bih svima izvan grada da dođu u grad, ako osjete potrebu, a sad, koji grad, nek sami odluče.
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.Milan Manojlović Mance - Čovjek iz KatangeDa bi imali mogućnost pregleda linka, molimo Vas da se
registrujete ili
prijavite ukoliko već imate Korisnički račun.
Rapidshare link Part 1
Da bi imali mogućnost pregleda linka, molimo Vas da se
registrujete ili
prijavite ukoliko već imate Korisnički račun.
Rapidshare link Part 2
![Forum [ Radio Sarajevo ]](http://forum.radiosarajevo.ba/Themes/Musiconica/images/logo.jpg){kind=logo}
Ispis